Indignation

Ne volim rasprave. Gonite se u pet lepih. Hvala.

Tačno mi dođe dan kad se sve ne sliva u jedno i ne mora da bude jasno jer je tako lijepo i eto, po svemu korektno jer nije po razumu, a onda me vijest izvan unutrašnjeg balona privuče kružnom prostoru pa se pomalo gubim u plivanju. Neka, hladna Drina mi odgovara. A i ti se danas nešto smiješ.

Čemu?

Kome?

Rekla sam da neću ništa da znam danas, uredu, hvatam svoje obećanje. Nisi odavno bacio bumerang, proljetna mrcino. Ajde, čeka nas vjetar. Mrsko mi je da ga danas dva puta tražim.

Svijet drhtavica



crva



očaja..

Nalazim sebe kako ležim na podu sobe, glavom uzimajući pogled na prozorske visine koje su bile spas. U mrlji crne nekad mi se čini da ima nešto sivila, da preplete i horizont nepotrebnom teksturom, iz dosade. Tu i tamo bljesne svjetlost i dubuju kapi na staklu, a sve i da želim, ne mogu da vidim putanje i oštrine kao nekad. U grču stežem nemirne čuperke na tepihu, i idem očima ususret otkinutoj šini svjetla farova što prelazi preko sobe. Okrenem se na lijevo i posmatram sliku za koju sam rekla da mi se sviđa, a čiji obris sada prazno zjapi svoje crnilo i tmač. Osjetim dolazak koprene i vlage na oči, pa ih sužavam, da ne uglavim ovo vrijeme između vremena u bilo kakav sveopći pojam svjetine. Kiša je već počela da hlapi i da upija svoju vodu nazad u zemlju, ispod kraja pločnika koju su noć prije tri avetinje oštetile. Ustajem tijelom koje više ne shvatam, i koje ne shvata mene, i sjedim privučena uz zid. Nekad, samo nekad tiho poželim da se ispijem iz sebe.

Svakog dana

iz mene prolomi nešto lijepo, lijepo i odvratno.

Nekad ne znam šta da sa tim radim,

da ga vučem povodcem koji ću obmotati oko zuba,

i potegnuti. Gutljaj.

Hodamo gdje su ljudi već zaboravljeni

i ispravljamo lukobrane, iz dosade, iz znatiželje.

Danima smo sklupčani u dijelu uma koji pluta

između dvije uklete ravni.

Kršimo ruke koje više ne možemo da svijemo u predah.

Zjenice su krvave, otupjele i čiste.

ne sjećam se

kada smo se osjećali

ne znam više ni da znam

I wish you could deflect what I'm becoming.

Hej noći, hvala ti što me nekad iznenadiš svojom ljepotom.
U daljnjim crtama - dobroj knjizi, irskoj muzici i čaju iz kutije kojeg sam zaboravila.

I hear thy heaven.

Kada smo zaboravili da nad nama bdije svjetlo ulične lampe?

Koliko li je mladosti otpratila svojim bljeskom, kad se nisu ni sjetili da je pogledaju?

Dugo je trebalo da se sama sjetim prvog puta kada je otac povisio glas, zbog korneta na cesti i bjelkaste tekućine koja se izlila u kut. Sjećam se da je govorio o nekom pojmu brzopletosti, koji mi je bio stran i nejak, jer su mi oči bile zaokupljene bjelinom koja se upalila sa prvom naznakom sumraka. Nebo purpurne boje, kojeg je parala crkva, vreva iznošenih cipela koja je tapkala po drumu, i odnekud grč smijeha djeteta jer je razum smiješan. Sve je bilo tu, živjelo u meni. Nije se znalo za crveni beskraj pepela samo nekoliko godina prije, a neki porivi da se uroni ispod kože i dovuče vapaj za malu ispomoć su bili ukoričeni ponosom i gnjevom. Ljudi su kopnili, vukući otvorene rane i lijepu laž, da se saberu kad ujutru otvore oči. Nekom mukom, koju su otpisali na godine i lijenost, uronili bi požutjele, ranjave tabane na hladan pod i stopama otišli dalje.

A ja sam nastavila da gledam u lice bjelokosti. Jedne druge večeri sladoled mi nije iskliznuo iz ruke. Crkveni toranj je i dalje parao nebo, a cipele su koračale oko krhotina stakla pored puta. Svjetla nije bilo... dugo je trebalo da shvatim da više nisam imala putokaz za kraj i početak odvajanja neba.

„Bilo je stvari u nama koje nismo razumeli a opet smo im dopustili da nas vode kroz vreme. Upoznali smo ih mnogo kasnije, po starim tragovima, koje više nismo mogli da razumemo.“

"O vremenu?"

 "Da, mislim da si blesav što truliš o vremenu."

 "Ti nikada ne razmišljaš da bi sutra strop mogao sebe razmrviti u tvojoj glavi? Da ti nikada više oči ne razaznaju svjetlost?"

 "Razmišljam. Upravo zbog toga neću da se ograničavam. Previše si čovjek. Ljudska ljuštura te guši, malo moje."

 "A dakle tako. Nemamo pametnijih sati za filozofiju?"

 "Ne, filozofija je stvar trenutka. Svako može izleći svoju kad mu je data prilika. Ja trenutno apstiniram."

 "A šta je ovo onda? Bućkanje prljave vode?"

 "Naprotiv. Kad uvidiš koliko smo do guše zagađeni, čistina je na prelomu."

I started understanding these things

you wanted me to see.

I wondered what was the alien presence around me, that stringed my senses into all directions, and tied it's web around my limbs.

Water was pretty mud to bury the head under, until it became a source of life.

I'm going to hang up now.

My web is not tied tightly at one end.

Line's busy.

Let's screw our needles back in, darlin.

Here's us

spread on the grass,

writhing after rain

You want to

go across that

thin gray line

whose digits

I can't seem to see

The old man said

colour of smoke

is tinted with roses

So hear me mumbling

a silent 'Don't go.'

let's play with grass blades

before they mature to winter

Your will is a thirsty one

as you're leaving that

trail of yours on the gray

I see, you're too slow

for them

and your home is

a breakable one

Why

You ask

Why can you offer me

these things

I must know

I know your back,

I say

I know because I've

always been watching

Under splitters of rain

mined with gates of pristine lightstorm

But passive is my

talent

Too much of always been

Old man said

Like the boot coming

onto your dawn.

There are these things

poking out of me

as if there's no

place in my skull

left to keep them.

And I really wish

to pain an empty room

with you,

to compare our sights

to measure the lengths

of our breaths

to look at the sounds

we're easily producing

because there's much to discover

in strain of the work.

And I'm really hateful

of the silence that my mind

grants me with

I'm also not approving of the damned changes

that they're all dropping onto

our bodies

As if those boxes

of pure "importance"

can build our souls to those of

Hercules or Sisyphus,

but the mental weight

that digs my inner heights up

and vomits them back in

as if it were a simple change of tides,

is making me see

daemon in late lust.

And he makes me crave the wither out.

Those people

these useful known-rights,

pioneers of free thought

who poke at my shells,

my shells of a rotten egg;

make me want to hide

the rest I was finally given.

I know it would be marked.

But these mad outbursts

that lose sight of my pencil's blade

or the wetness stained on my head,

they find me a small door that rarely ever opens

a small door

small enough for me

oh, think twice, it's just another fucking day for you, me and paradise.

Nasao sam je gdje je vrijeme prestalo da hrce. Ne, zaboga, daleko od toga da je bila samo jedna. Ali opet, voljela me je na onaj meni sad nepoznat nacin. Ne puno ili nenadmasno, ali onoliko koliko su joj njene oci i snovi dopuštali. I bilo je lijepo osjecati se predmetom paznje mladog srca. Ruke su joj prozele bore stoljeca, a misli su bile tako obuhvacene krilima buducnosti, da ih je potpuno nesvjesna, cupala svaki dan. Mislio sam da je prolazno, pa sam sakrio njene barbike i sarene cipele u kovceg, u podrumu. Posla je na fakultet, pronasla posao i simpaticnog momka. Rijetko sam je vidjao. Vratila se jednog ljeta, sa djetescem u rukama i hrpom godina na ledjima koje nisu trebale da pripadaju njoj. Nije me ni prepoznala. Zaboravio sam je upitati kada je prestala biti dijete. Danas znam da nisam ni morao.

Hvala ti što si drugacija, slicna i ista.

Puno je misli odonda poteklo.


Idem, idem, idem, idem, idem i ne zaustavljam se na tvoj grijeh.

Ne trazim te, cujes me?


Nema te.

Zivot je lijep.

Koracamo gluhim putem, krnjajuci snove usput.

Ispod onog mosta je spaljena paucina, a drvo ima novi lak, i miriše, i miriše na zivot, na rad, na pjesmu. Stojim ispod i vidim okrilje plutajucih bijelih, kao da ne paraju nebo po sredini. Kao da ga ne bole. Dizem ruke da uocim promjenu i da osjetim hladan zrak. Ali on kao da se povukao u januar. Razumijem, pepeo se sinoc prosuo, i on zeli da poštuje preminule. Bacim pogled iza sebe, kao da ocekujem nekog. A tamo, dugim lelujavim putem, išle su samo moje stope.