oh, think twice, it's just another fucking day for you, me and paradise.

Nasao sam je gdje je vrijeme prestalo da hrce. Ne, zaboga, daleko od toga da je bila samo jedna. Ali opet, voljela me je na onaj meni sad nepoznat nacin. Ne puno ili nenadmasno, ali onoliko koliko su joj njene oci i snovi dopuštali. I bilo je lijepo osjecati se predmetom paznje mladog srca. Ruke su joj prozele bore stoljeca, a misli su bile tako obuhvacene krilima buducnosti, da ih je potpuno nesvjesna, cupala svaki dan. Mislio sam da je prolazno, pa sam sakrio njene barbike i sarene cipele u kovceg, u podrumu. Posla je na fakultet, pronasla posao i simpaticnog momka. Rijetko sam je vidjao. Vratila se jednog ljeta, sa djetescem u rukama i hrpom godina na ledjima koje nisu trebale da pripadaju njoj. Nije me ni prepoznala. Zaboravio sam je upitati kada je prestala biti dijete. Danas znam da nisam ni morao.

Hvala ti što si drugacija, slicna i ista.

Puno je misli odonda poteklo.


Idem, idem, idem, idem, idem i ne zaustavljam se na tvoj grijeh.

Ne trazim te, cujes me?


Nema te.

Zivot je lijep.

Koracamo gluhim putem, krnjajuci snove usput.

Ispod onog mosta je spaljena paucina, a drvo ima novi lak, i miriše, i miriše na zivot, na rad, na pjesmu. Stojim ispod i vidim okrilje plutajucih bijelih, kao da ne paraju nebo po sredini. Kao da ga ne bole. Dizem ruke da uocim promjenu i da osjetim hladan zrak. Ali on kao da se povukao u januar. Razumijem, pepeo se sinoc prosuo, i on zeli da poštuje preminule. Bacim pogled iza sebe, kao da ocekujem nekog. A tamo, dugim lelujavim putem, išle su samo moje stope.  

utonem u mrak.

I tada me je upitao:

''Šta ti zeliš?''

''Uzet glas, da me ne cuju. Iskopane oci, da ih ne vidim. Zapušene uši, da ih ne slušam. A opet, ne zelim, jer mi zelja kao jedini vid spasa ide protiv svega prije recenog, napisanog krvlju, podvucenog krikovima...ne mogu, ne mogu dalje. Dole me ceka kanjon užasa i sjenke koje se prelivaju preko rubova, i znam da cu ih na kraju osjetiti. I cvijece i granje i vapnenac i era, svi bjeze od ruba. Cak i ti, zar ne vidiš? Dragi su oni, znam. Cekaju te, podji. Tople su vatre u domovima, a jos toplije u mracnim tamnicama njihovih celjusti. Vidi, ja idem tamo preko. Ondje, gdje se svako malo u bezdan sruci kamen. De, shvati me. Stezu me, okivaju, iznova ranjavaju i pljuvaju ukrase i šarene lale svojim malogradjanskim dosjetkama. Ne mogu još dugo da izdrzim pritisak sparine. Zato idem. Da, vidim da su mi stopala crna i prekrivena kapima uglja. Jesi li pomislio kako su lijepe udoline koje stopalima ostavljaš u blatu? Nisi se sjetio da pogledaš, zar ne? Nisi sebi dovoljan, dragi. A ja nisam dobrocudna avet koja se tjera kada odluci svijet.

Stoga zbogom, ljeto moje.

Idem da trazim tlo pod glavom. Da snivam na krševitom dnu, dok ne postanem majka zemlja. Vec osjecam njene ruke i šuštave rijeci, koje napokon daju milu potvrdu, a ne suvislo pitanje.

U glavi mi se mota zal

zidovi vrište oko mene

boja kaplje niz oluke

sve što štuje zivot kopni

mi srse na slojevima koze

Ne mogu da kazem da

me nema

Ne mogu da kazem da

nisam tu

Kome bi tad riknuli

u noc

Kome bi odbacili rojeve

sa sebe

Sve mi se cini

da ljudi prolaze

Sve mi se cini  da im govorim da

ne trebaju

Sve mi se cini da ih pitam

zasto bjeze

Please, please the man!

He can't be no fucking Avalanche.

He'll protect us, you say?

Protection is another term here, woman.

A man is a pretty figure, lit on highest window.

I can tell you, but you don't hear me. Why him beside us, my heroic lady?

Guess us, oil on the furnace.




When did we stop being enough?

Tonight, I'd speak to you.

I'd yank out your tongue-
to see if you were faithful.

I'd talk to you- to you, not through you.

Until my mouth craved fluid and teeth started chattering, cause of a sweater taken off beforehand

So let's talk, let's walk our words around our basements -
as if the rats still lurk there

Let's see each other-
take notice of my bones as unnecessary weight;
take a glimpse of my flesh, and the way it darkens under your breath

Then, See me.

Let the silence do it's waltz-
tune out your worrisome thoughts-

feel my existence as if it is yours.

Feel my bones, my muscles, my senses-

start to feel fucking everything

let's succumb to the urge.

Will to release.
Wish to empower.

Come and hate

little human,

come and hate

Take all my thoughts away,

away with your fingers

kill my newborn day

pretend we're homeless

and worried about

cemented future

of our young

let's forge dreams

of another empire

in tell-tale category

of ship wreckage

come, let us be humid,

pale and careless

as if we ceased to work out

as humans in the big

let's see Down there

as if we failed in doing so.

Tada sam sama sebi rekla:

''Budalo! Onaj koji zeli da bude izgubljen, nije izgubljen!"

Kako je nekad lijepo ne vidjeti dovoljno dobro; da covjek zaboravi da treba da vidi.

Rekla si mi da molim za nju i za njih. Evo, da ti ukazem da me prizor sputava. Ako naucim kletvu, dobro znaj na koga ce pasti.

Today I've joked about a man you adore.
You brushed me off as silly, hadn't you?
With those two years coming from your lips.

Never though you'd see our darkness as a prickling thorn.
Wasn't it the magic at the time?
Light is eager to embrace just anyone, haven't you known?

Darkness needs a bit more art
- a bit more tone
and a human ready to heal itself the hard way.

Longer time it did take.

But here we are -
in lined veins
in even pulses -

We're not falling.

there ain't no mouth
full of fangs opening
to shred us

to close us into underground.


Yeah, I just can't help but think;

damn, this blast of our past-

                                                       was so fucking beautiful.

Me here doesn't here me.

Me hear isn't hear no more.

See you?

Malice under the doorknob,

once you reach to

tear it.

Bite it does.

Open road was sudden.

Behind was... erased.

                                Let's clear up the clearing...

Nightfly.

Teško mi je kad treba da te se sjetim. Pred njima si i skitnica i djavo, pa i moja pustinja...a opet da te nema, ne bih ovo mogla da pišem. Da ti zahvalim? Ne zelim, jer si opet samo jedan razlog. Ponekad pomislim na vremena kada smo pricali o strahu odrastanja ako si sam. A eto, tu je to vrijeme. Nije strašno. Za razliku od tebe, ne treba mi ni pepeljara, ni boca a ni prašak. Trebalo bi da si po svim pravilima snazniji, a na kraju sam to ipak ja. Danas ponovo treba da zastanem i pogledam svijet, i da pricam sa ljudima o njihovim strahovima i ulicama uma. Sutra moram da spremim hiljadu i jednu noc za pregled, sa nelagodnim osjecajem da sam nešto propustila. A prekosutra? Šta vec nosi, ne znam i nije me briga. Zeljela bi da sjedim u miru sa tobom. Da ne pricamo. Ali to više ne bi bio mir, iako bi bila tišina. Cesto me pitaju šta li sam vidjela u tebi ili kako si sad. I na jedno i na drugo odgovor ne znam. Kako njima išta da objasnim? Ove godine zivot mi se okrenuo za nekih 180°. Bojala sam se promjene, a ti nisi bio tu. Šta god da se desilo i kada god si bio potreban, nisi bio tu. Ako mi je nešto ostalo od tebe, onda je to saznanje da se ne oslanjam na tudje misli, da ne vjerujem tudjim ocima, i da slušam samo potrebno. Samo tako jednom nece biti receno:

''Proziveh zivot, sanjajuci tebe...''

Hteo bih da vratim dane
Kad sam bio covek sasvim svoj
Hteo bih da vratim case
Nocnih misli kojim ne znam broj
Sve se tako brzo krece
Covek stari dok je mlad
I ti retki casi srece
Zivot tece dok se spava
Vreme bezi dok ga gledas
Neko stigne da ga kroti
Ja mu samo gledam ledja
Voleo sam nekad stvari
Koje sada ni ne gledam
Ziveo za taj trenutak
Kada prodje ni sam ne znam

Zar nije cudno kada pocnemo razmisljati o sebi i shvatimo da naginjemo egoizmu kojeg ne podnosimo? Mrzi me da mislim o sebi, da se definisem i da ispijam crne kafe sa task menadzerom u desnoj strani mozga. Da ne spominjem kako me nervira ona baba u lijevoj, sa onim limenim papucama sto sklamcu kada god ode u turu po komsiluku. Elem, pricam ja tako danas, i nisam svjesna kako da je vise ucutkam i natjeram da ostavi onu bombonjeru sa rokom isteklim jos 98'. Ali hajde, kakva god bila, baba je moje tvari. Razumijem zenu, i njoj je dosadno.

I tako spomenuh ja tu svoju babu danas jednoj bliskoj osobi, koja me poprilicno cudno pogledala, i nagradila strogo artikulisanim monologom o nivou gladi u Africi.

A evo, opet spominjem svoje i svoje.

'bem ti, sto nas rodi ovako sebicne.